Članci


STENOVA NAGRADA

Pobjednički esej, koji šaljemo na takmičenje koje organizuje EULAR za Stenovu nadradu 2018.
Jasna Maraš
Moj lični šampion koji me svakodnevno podržava u životu sa RB
Samo saznanje da si se razbolio i da ti predstoji borba za cijeli život nije prijatno. Naročito kad se nalaziš u najljepšem periodu svog života, u godinama kad treba da stvaraš,da voliš,da živiš,toliko toga da pružiš. Bol, ogromna bol,od koje nekad nisam bila u stanju da ustanem iz kreveta,da uradim osnovne stvari koje sam do juče sa lakoćom završavala.
Cijelo moje tijelo, bilo je prekriveno ospicama sličnim dječijim boginjama,dijagnoza ,,Psorijaza“!!! Šok ,nevjerica ali to se povuklo vrlo brzo. Život se nastavio naravno,ali posle nekih otprilike godinu dana,javlja se prvi otok na jednom prstu. Naravno ,pokušavam kući ja sama da se liječim,ne sumnjajući u nešto ozbiljnije. Počinjem da osjećam taj jutarnji bol, ukočenost ali sve pripisujem radu,opterećenosti u kući, bašti, poslu. Na kraju je došao dan ,kad nisam mogla da ustanem,da se pomjerim. Bol je oštar, kao da je hiljadu noževa zariveno po mom tijelu.Svaki pokret kida,oduzima dah,postaje nepodnošljivo.Odlazak kod doktora i nova dijagnoza,,psorijazni artritis“. Opet šok!!! Osjećaj da se sve urotilo protiv mene,tuga i bol. Suze , na hiljade ih je padalo a ja tonula sve dublje i psihički i fizički.
Bila sam ljuta na sebe, na život,na sudbinu i stalno pitanje u glavi zašto bas ja? Priznajem da sam krenula psihički da tonem,uvijek nervozna ,ljuta,bez ikakve energije i volje za životom. Sve ono što me je do juče ispunjavalo i činilo srećnom,više nisam mogla da radim a to je samo još više , uticalo na moje psihičko stanje. Bila sam mlada, i već udata, majka dva preslatka dječaka,koji su naravno trebali majku a ne nekog ko će samo da leži i da bez ikakve volje za životom,bukvalno vene.Trebalo je očistiti,spremiti,skuvati,jednostavno trebala sam nekom a taj neko bili su moji mali dječaci.
Prelomni trenutak u mom životu je bio dan kad su moji mali dječaci došli kod mene,bez osmjeha,spuštenih glava, – ,,Mama jel te boli mnogo i danas“? Njihova tuga I zabrinutost su me pogodili. ,,Onako, zašto pitate, treba li vam nešto?,,-pokušala sam zvučati opušteno. Pa ako te ne boli,da nas zagrliš,pa ćemo i mi tebe. Možda ćeš ozdraviti“. Moja djeca bila su željna mene, mog zagrljaja to je bilo buđenje iz nekog dubokog sna,neke učmalosti. Kako je to zaboljelo.
To me je trglo iz svijeta beznađa i boli.Ta dva mala bića, pred kojima se otvarao život su trebala majku. I sama sam je bila željna cio život,imala sam samo sedam godina kad je umrla,i nedostaje mi i dan danas. Ne želim da oni rastu bez najljepše ljubavi,bez toplog zagrljaja i iskrenog poljubca.
,,Dosta je!!! Ovo nije moj moj život,ovo ne smije biti moj život“!! Desilo se, čini mi se u zadnji čas.
Koliko god voljeli svoje najbliže, pa čak i svoju djecu,prvo morate pomoći samoj sebi , vratiti se u normalu koliko god to bilo moguće, biti ono što sam bila, majka,supruga,ćerka,sestra i tetka. Pružiti ljubav onima koji je zaslužuju i zauzvrat primiti istu. Nije bilo lako,necu da lažem, nije ni danas, Vratila sam se u život,ponovo se smijala uživala u odrastanju moje djece. Oni su danas odrasli i divni momci,pažljivi ,vrijedni i osjećajni i mogu reći, da sam što se toga tiče uspjela kao roditelj kao majka. Shvatila sam i da nisam svemoguća, što mogu da uradim uradiću ,što ne mogu uradiću drugi dan,neće biti smak svijeta.
Gledajući iz ove perspektive,ja sam plivala tamnim vodama depresije, možda bih se i utopila da nije bilo njih,moja dva anđela. Oni su me spasili,vratili u život,bili su tad a i sad-moji zaštitnici,moja snaga,moja podrška u životu.
Danas radim i u bašti,i na poslu ( higijeničarka sam) i u kući ,ne onom brzinom kao nekad jer ne mogu,ali polako uradim sve. Mislim da je bitno raditi, nije bitno vrijeme sve će se stići,vjerujte mi. Naučila sam da živim sa bolom, jer je sveprisutan ali terapija i ,,ponekad „ vježbe čine taj bol podnošljivim. Opet slušam muziku,volim da pročitam dobru knjigu,odgledam neki dobar film. Možda ne mogu da trčim ali mogu da šetam polako,da uživam u životu,jer imam samo ovaj jedan zar ne?! Tačno je i to da ima teških trenutaka ali se ne dam, ne više! Rekla sam sebi da neću posustati,boriću se za sebe za svoju djecu,za sve one koji me vole i koje ja volim.Sve ostalo je nebitno i nevažno.

Фотографија корисника Senka Stijepovic

 

 

 

 

Ne dozvolite da vas lupus pobijedi


Фотографија корисника Danilo Boljević

Udruženje za pomoć oboljelima od reumatskih bolesti Crna Gora (RAM) organizovao je povodom 10. maja Svjetskog dana borbe protiv lupusa, događaj pod sloganom “Ne dozvolite da vas lupus pobijedi”.

Prisustovali su brojni članovi i doktori, među njima i reumatolog dr Svetlana Aligrudić i kao i dr Ljiljana Marković.

Doktori su odgovarali na brojna postavjena pitanja pacijenata sa opširnim odgovorima i objašnjenjima.

“Nadamo se da ćemo sa ovim skupom skrenuti pažnju, otežanog liječenja oboljelih od lupusa u Crnoj Gori”, poruka je sa ovog skupa.

————————————————————————–

 

 

 

 

 

 

.